Slamka spasa

Fotografije uz članak 1
09.03.2007
Enerika Bijač

PROZAIK PODRAVSKOG GENA

Slamka spasa je peta objavljena knjiga ovog pisca, zbirka pripovjedaka kojima se provlači stanovito pretapanje jedne pripovijetke u drugu, bilo bliskošću sadržaja, ili likovima, mada je svaka od njih: Slamka spasa, Jadan, Bitnik, Karijera, Brak, Brisači, Dinamo, Stranica dnevnika i Urušeni svijet, cjelina za sebe. Naime, u ovoj knjizi autor je okrenut ljudskim sudbinama, uglavnom sa ruba društva, te slikama stanja morala i duha u izopačenom vremenu, ali i nacije koja, kad nema stvarnog neprijatelja pronađe ga u vlastitoj podjeli, kao što je to dano u Urušenom svijetu.

Pođemo li od zajedničkog naslova zbirke, uočljivo je kroz cijelu knjigu kako svaki od tih likova traži svoju slamku spasa, što čini unutarnju, dodatnu vezu među likovima koja se objelodanjuje čitatelju više implicite, nego eksplicite - tek na kraju. 

 Slamka spasa, prva i najbolja pripovijetka u ovoj zbirci, traženje je sebe „putnika u vremenu“, svoga identiteta; introspekcija glavnog lika koji već na prvoj stranici dobiva svoj alter ego u liku prijatelja Slamka, slamnatog lutka glinenih očiju, koji je doživio tragičnu sudbinu, i koji je u životu pripovjedača najjače markiran.

Daljnjim tijekom pripovijedanja o mukama odrastanja mladog čovjeka u nesređenoj obiteljskoj zajednici, koju je odredila računica, a ne ljubav, pripovjedač dijeli svoje ja, na još tri alter ega u liku Danka, Štefa i  Jose, naglašavajući putem njih, dodatne bitnosti i karakteristike svoga unutarnjeg bića čime usložnjava priču i uspostavlja ispovjedni ton.

Krećući se na relaciji sela i grada, boraveći u Tkalči, kako od milja zove Tkalčićevu ulicu u Zagrebu, glavni lik – pripovjedač proživljava protekle godine svoga života, sjeća se događaja koji su ih obilježili i formirali njegovu ličnost, događaja kao znakova kojima je život slao poruke i ukazivao, ali ih on – tada dijete nije razumio.

“Drhtureći sam se spuštao pločnikom, sve u nadi da ću Slamka ipak sresti na starom mjestu, a ako ga sretnem što ću mu reći, hoće li biti stvaran. Ne znaju ljudi, koji nisu probali, kako je teško biti sam. Svako malo dolaziš do točke u sjećanju, od koje ne možeš sa sigurnošću procijeniti, je li se nešto stvarno dogodilo ili nije. Sva sreća da mi to nije više bilo toliko važno.

Nema Slamka. Nema spasa.

Od čega mu je bio nos? Krumpir, mrkva, drveni štap – sramota. Prijatelja ne vidim tek dva dana, a već sam zaboravio kako izgleda.

Danka nisi vidio godinama. Ostavio si ga u prošlom životu, zaboravio si ga, iako on to nije zaslužio. Zašto si i od njega odustao? Barem te je on podržavao, i ti njega.“

Sve u svemu, počevši od djetinjstva lutanju nigdje kraja, a kad je shvatio život bilo je kasno, ostao je samo „tanki svijet uspomena“, stečena tjeskoba, strah, samoća, ravnovjesje u ništavilu. I poruka pisca: roditeljima, školi i društvu.

 

Završavajući svoje bavljenje književnim djelom Darka Pere Pernjaka, pod dojmom pripovijetke Slamka spasa vraćam se početku ovoga teksta i razmišljam o tri verzije imena ovog književnika, i dovodim ih u vezu sa mogućim odsjajima autobiografskog, vlastitom introspekcijom u ovoj vrsnoj pripovijetci.  

* - obavezna polja